Dualizam uči o dvama krajnjim i nesvodivim počelima (dobro i zlo, duh i tvar,
duša i tijelo, svjetlost i tama itd.), koja su u međusobnoj borbi. Prisutan je u
mazdaizmu (zoroastrizmu), gnosticizmu (II. st.) i sljedbama ranoga kršćanstva
(manihejstvo u III. st.), a oživljen je u srednjevjekovnim pokretima bogumila,
katara i drugih, te u novije doba (XX. st.).
Za monoteizam (vjerovanje u jednoga, osobnoga i živoga Boga, koji sve
stvara, uzdržava i svime upravlja), „heretička“ misao o dva Boga (dobra i zla),
dva međusobno nepomirljiva principa, je opasna. Urušava opstojnost jednog
svemogućeg tvorca svijeta, a prisutan je i problem teodiceje (postojanje zla u
svijetu). Zdravorazumski, zlo ne može biti u svijetu stvorenom od savršenog i
dobrog bića.
U fokusu kršćanskog monoteizma je pali, pobijeđeni čovjek, u normalnom
grešnom stanju. Bog i čovjek su u odnosu gospodara i roba. Zbog prvog
grijeha neposluha, čovjek je naslijedio kaznu i krivnju. Stalno gubi bitku s
grijesima, slobodnom voljom napušta Boga, usmjeren je protiv naravnog reda,
a njegova volja postaje zla. Po istočnom grijehu, umnožava se svjetsko zlo.
Bog gospodar kažnjava čovjeka zbog kršenja zabrane i začinje zlo kao kaznu.
U monoteizmu se govori o dobru i zlu iz gledišta ćudoređa, a ne o zlu
naprosto, kao lišenosti razumskog dobra, onoga što biću manjka. Krivi se
čovjekova slobodno voljna djelatnost zbog nedostatka usmjerenja usklađenog
s razumom. Uzrok zla je njegov nositelj, lišen dobra. Zlo potvrđuje egzistenciju
dobra. Zlo ima svoj uzrok jedino „stjecajem okolnosti“.
Volja čovjekova, dobro po sebi, „stjecajem okolnosti“ je uzrok zla. Zato čovjek
nije potpun, nego deformiran: „egzistira“, no „ne postoji“ bez stvarnog dobra.
Veze ipak nisu pokidane: čovjek je vezan za dobro. Milošću, nesavršen čovjek
teži svom savršenom ispunjenju. No, i spašen, on ostaje u grijehu. Grijeh
postoji potvrđujući dobro, a nosi ga čovjek obilježen nesavršenošću pale
naravi.

Bogumilski pogled dijametralno je suprotan. U fokusu bogumilskog ili
manihejskog „dualizma“. je poboženi čovjek u kojem ne obitava zlo,
bogočovjek, sin dobroga Oca, vječno Božje biće rođeno odozgo s neba, koje
iz nutrine izlazi van. Počiva na asketski strastvenom misticizmu, na pobjedi
nad duhom gospodara ovoga svijeta. Uzor postizanja svetosti mu je dobri Otac
– tvorac svega dobra, čišćenje i oslobađanje uma i tijela od poročnih sastava i
od tvorca svega zla. Pad i uzdignuće iz grijeha je pad i uzdignuće konkretnog
jedinstvenog čovjeka. Um i tijelo, duh i materija pulsiraju skupa s duhovnim
srcem i oslobađaju čovjeka od tjelesno-materijalnih djela, istočnog grijeha,
čime on postaje duhovan, intimno povezan s dobrim Ocem i njegovim
kraljevstvom.
Do novog čovjeka dobrote, a ne deformacije i baštinjene krivice, dolazi se
novim obraćenjem i neporočnim rođenjem, preko „nemoći“ u svijetu ulazi se u
„dualističku“ borbu sa svijetom i grijesima u njemu. Slično, dualistički, mnogi
sveci i mistici velikih konfesija, koji se nisu mirili s duhom ovoga svijeta,
prolazili su vlastiti put pročišćenja u svojoj „nemoći“ u svijetu i bili su
proganjani.
Svetačka i bogumilska strastna mistika i katarza uvažavanje je misterioznosti
ovozemaljskog života kao života u bogocivilizaciji u vječnosti vremena.
Sigurnost u tome daje vjera koja preskače zlo, a ne suvremeni svijet, koja
prihvaća jednoga dobroga Boga, a odbacuje ono što nije od Njegova Duha.
Svijet se ne transcendira, priznaje se njegova misterioznost, a obećanje
nevidljivih stvarnosti zaslužuje se vlastitim djelovanjem i primjerom.